Jovan – Yoḥanan bar Zecharya

Jovan u mandejskoj tradiciji – alternativno viđenje

Mandejci su jedina preživjela gnostička sekta iz antike. Njihovo ime dolazi od aramejske riječi manda – “znanje, gnoza”. Dok su mnoge gnostičke grupe nestale u prvim stoljećima nakon Hrista, Mandejci su opstali do danas, uprkos progonima, ratovima i nestajanju. Danas ih ima tek nekoliko hiljada u Iraku i Iranu, dok je većina u dijaspori – Australiji, Švedskoj, Njemačkoj i Sjedinjenim Državama.

Ono što Mandejce čini jedinstvenima jeste njihov odnos prema dvjema ključnim figurama zapadne duhovnosti. Oni ne vjeruju da je Isus bio Mesija. Naprotiv – u njihovim svetim spisima, Isus se dosljedno spominje kao lažni učitelj, varalica i izopačivač Jovanovog učenja. Njihova tradicija tvrdi da je Isus preuzeo Jovanove obrede, iskrivio ih i prilagodio svojim ciljevima, odvodeći ljude sa pravog puta svjetlosti.

Ko je Jovan za Mandejce?

Za Mandejce, Jovan Krstitelj nije samo prorok – on je vrhunski prorok, posljednji i najveći u nizu božanskih poslanika. Njegova uloga u kosmičkoj historiji spasenja je centralna. Prema mandejskoj kosmologiji, svijet svjetlosti (viši, pravi svijet) povremeno šalje poslanike da podsjete ljude na istinu. Jovan je vrhunac tih poslanika.

Jovan je, prema ovoj tradiciji, primio istinsko znanje (gnozu) direktno od svjetlosti. Dok je boravio u pustinji, nije bio sam – bio je u kontaktu sa bićima iz svijeta svjetlosti koja su mu prenijela tajne postojanja, strukturu svemira i put duše ka oslobođenju. To znanje nije bilo knjiško niti teološko – bilo je spasiteljsko otkrovenje, direktan uvid u prirodu stvarnosti.

Mandejci također smatraju Jovan utemeljiteljem krštenja kao glavnog obreda. Krštenje (masbuta) nije simboličan čin – ono je stvarno, efikasno sredstvo pročišćenja duše, njeno jačanje i približavanje svjetlosti. Jovan je primio instrukcije o tome kako se krštenje treba izvoditi, u kojoj vodi, kojim riječima i koliko puta. On je potom prenio te instrukcije svojim učenicima.

Zanimljivo je i pitanje Jovanove smrti. U mandejskoj tradiciji postoji ambivalentnost. Neki spisi tvrde da je Jovan preživio – da ga Herod nije uspio ubiti, da je božanska zaštita odvratila mač, i da je Jovan nastavio živjeti u tajnosti, podučavajući svoju djecu. Drugi spisi ipak spominju smrt, ali je opisuju kao prividnu ili kao trenutak kada je Jovan napustio materijalno tijelo i uzdigao se u svijet svjetlosti. U svakom slučaju, za Mandejce, smrt nema konačnu vlast nad prorokom svjetlosti.

Jovanovi učenici – ko su bili i šta su čuvali

Mandejci vjeruju da Jovan nije djelovao sam. On je okupio zajednicu učenika koji su nastavili njegovo učenje nakon njegovog odlaska. Njihovi spisi spominju nekoliko ključnih imena, od kojih svako ima specifičnu ulogu u prenošenju i očuvanju gnoze.

Anuš (Enosh) je najvažniji Jovanov učenik. On je direktni nasljednik. Prema mandejskoj tradiciji, Anuš je preuzeo vođstvo zajednice odmah nakon Jovanovog nestanka. On je nastavio da krštava, da podučava i da tumači svete spise. Njegova misija je bila da sačuva čisto učenje, bez ikakvih izmjena. Anuš je vodio zajednicu duboko u pustinju, vjerovatno u južnu Mezopotamiju, daleko od rimskih i jerusalimskih vlasti. U Knjizi Jovana (Draša d-Jahja), Anuš se direktno suočava sa Isusom. Kada Isus pokušava preuzeti Jovanov pokret i predstaviti sebe kao novog učitelja, Anuš ga javno optužuje za izdaju, laž i iskrivljavanje istine. Ovaj sukob nije samo lični – on je kosmički, sukob između istinske gnoze i falsifikata.

Bihram je centralna ličnost za sadašnji mandejski kult. Njegova uloga je nešto drugačija od Anušove. Bihram nije bio neposredni Jovanov učenik – živio je nekoliko generacija kasnije. On je, prema tradiciji, sistematizovao mandejske obrede i hijerarhiju. Prije Bihrama, učenje se prenosilo usmeno, a obredi su možda imali lokalne varijacije. Bihram ih je ujednačio, zapisao i uspostavio svešteničke titule. Sveštenici se i danas krštavaju “u ime Bihrama”. Neki naučnici vjeruju da je Bihram možda historijska ličnost iz 1. ili 2. stoljeća n.e. – neko ko je reorganizovao zajednicu nakon velike krize.

Zazai d-Gawazta – ime koje na mandejskom znači “Zazai ljepljivih pločica” – prvi je pisar. Tradicija kaže da je on bio prvi koji je zapisao svete tekstove. Prije njega, učenje je postojalo samo u usmenom obliku, prenošeno sa majstora na učenika. Zazai je uzeo glinene pločice ili svitke i zapisao ono što je čuo od starijih. Zapisi koje je on napravio čine osnovu današnje mandejske literature, uključujući Ginza Rabba i Knjigu Jovana. Tradicija kaže da je Zazai bio učenik učenika Jovanovih – dakle, neposredno nije poznavao Jovana, ali je primio predanje od Anuša ili Anušovih učenika.

Nasirejci – to nije pojedinac, već cjelokupna zajednica čuvara. Riječ nasiria na aramejskom znači “čuvari tajni, posvećeni”. Prema mandejskoj tradiciji, Jovan je osnovao red Nasirejaca. Ovaj red je možda povezan s biblijskim nazirejskim zavjetom (Brojevi 6), ali mandejska interpretacija je specifična. Nasirejci su oni koji su se zavjetovali na čistoću, odvojenost od svijeta i potpunu posvećenost gnozi. Oni su živjeli u pustinjskim zajednicama, daleko od gradova i hramova – koje su smatrali mjestima korupcije. Njihov život sastojao se od ponovljenog krštenja, posta, molitve i proučavanja tajnog znanja. Oni su bili i ostali čuvari gnoze – oni koji znaju ono što obični ljudi ne znaju, i koji su odgovorni da to znanje prenesu dalje.

Čemu ih je Jovan podučavao – mandejska doktrina

Mandejski spisi – ponajviše Ginza Rabba (“Veliko blago”) i Knjiga Jovana (Draša d-Jahja) – opisuju učenje koje je Jovan prenio svojim učenicima. To učenje nije jednostavna moralna pouka. To je cjelovita kosmologija, antropologija i soteriologija.

Gnoza (tajno znanje) je temelj svega. Riječ manda na mandejskom znači “znanje”, ali ne intelektualno. To je spasiteljsko otkrovenje – znanje koje dolazi iz svijeta svjetlosti i koje samo po sebi, bez dodatnih djela, oslobađa dušu. Jovan je primio to znanje dok je boravio u pustinji. Nije ga izmislio niti došao do njega vlastitim razmišljanjem – ono mu je dato odozgo. Njegova dužnost je bila da ga prenese dalje, bez ikakvih izmjena. Gnoza uključuje: znanje o porijeklu duše (odakle dolazi), znanje o strukturi svemira (kroz koje razine duša putuje), i znanje o riječima i obredima koji omogućavaju prolaz.

Krštenje (masbuta) nije simbol. U mandejskoj praksi, krštenje se izvodi u tekućoj vodi – rijeci, ne bazenu. Voda mora biti živa, jer samo živa voda nosi svjetlost. Sveštenik uranja krštenika tri puta u ime “Života” (ne Oca, Sina i Duha Svetog). Svako uranjanje prati određena formula. Za razliku od kršćanstva, gdje je krštenje jednokratan ulazak u zajednicu, mandejci praktikuju ponovljeno krštenje – tokom cijelog života, u važnim trenucima: nedjeljom, nakon porođaja, nakon smrti u porodici, prije svešteničke ordinacije. Krštenje ne “oprašta grijehe” u kršćanskom smislu. Ono jača dušu, čisti je od uticaja tame i približava svijetu svjetlosti. Jovan je podučavao da bez krštenja nema spasenja – ali ne kao mehanički obred, već kao susret sa živom vodom koja nosi gnozu.

Dualizam je okvir mandejskog svjetonazora. Svemir je podijeljen na dva potpuno odvojena principa: Svjetlost i Tamu. Svjetlost je dobar bog – ne lični bog u biblijskom smislu, već more svjetlosti, izvor života, istine i znanja. Tama je materijalni svijet, kojim upravljaju sile tame – Ruha d-Qudsha (doslovno “duh svetosti”, ali u mandejstvu je to demon) i njen sin Ur. Materijalno tijelo nije dar, već zatvor za dušu. Duša je zarobljena u tijelu, zaboravlja svoje porijeklo i luta u iluziji. Cilj postojanja je osloboditi se – ne kroz smrt (koja jednostavno šalje dušu u drugi nivo tame), već kroz gnozu i krštenje.

Odbacivanje žrtvovanja životinja je direktna posljedica dualizma. Ako je materijalni svijet tama, onda se Bogu ne mogu prinositi materijalne žrtve – posebno ne krv životinja. Jovan je učio da Bog ne želi krv i meso. Hram u Jerusalimu, sa svojim žrtvenikom i sveštenicima koji jedu meso, bio je po njegovom učenju korumpirana institucija – ne zato što su sveštenici bili zli ljudi, već zato što je cijeli sistem žrtvovanja zasnovan na lažnoj premisi da se Bogu može nešto dati. Istinsko bogosluženje, prema Jovanu, nema nikakve veze sa materijalnim darovima. Istinsko bogosluženje je čistoća (uzdržavanje od mesa, od seksualnih prestupa, od laži), voda (krštenje) i znanje (gnoza). Ova stavka je bitna za razumijevanje sukoba sa jerusalimskim vlastima i, kasnije, sa kršćanstvom koje je dijelom zadržalo starozavjetni koncept žrtve (preobražen u euharistiju).

Etika mandejskih spisa je jednostavna i direktna. Ginza Rabba sadrži odlomke koji podsjete na Isusove izreke, ali bez teološke pozadine. Prema mandejskom učenju, Jovan je podučavao: ne laži, ne ubij, ne čini preljubu, ne ogovaraj, ne budi ljubomoran, dijeli s onima koji nemaju. Posebno je snažan naglasak na milosrđu. U Ginza Rabba stoji: “Ako vidiš gladnog, nahrani ga. Ako vidiš žednog, daj mu vode. Ako vidiš golog, obuci ga.” Ova etika nije zasnovana na strahu od kazne niti na nadi u nagradu – ona je izraz gnoze: onaj ko zna ko je i odakle dolazi prirodno postupa saosjećajno prema drugima.

Odbacivanje Isusa nije sporedna stavka mandejskog učenja – to je jedna od njegovih centralnih tačaka. Mandejski spisi ne govore o Isusu sa neutralnošću. Oni ga opisuju kao varalicu, lažnog mesiju, onoga koji je iskvario istinu. Prema mandejskoj tradiciji, Isus je bio Jovanov učenik. Neko vrijeme je slušao njegovo učenje i primio krštenje. Ali onda je, motiviran ambicijom i željom za moći, napustio Jovana i izmislio vlastitu religiju. Isus je preuzeo krštenje, ali ga je promijenio (jednokratno umjesto ponovljenog). Preuzeo je etiku, ali ju je opteretio teološkim dogmama (iskupiteljska smrt, uskrsnuće, suđenje). Preuzeo je termin “spasitelj”, ali ga je primijenio na sebe.

U Knjizi Jovana postoji odlomak u kojem Jovan upozorava svoje učenike upravo na ovu opasnost. On kaže: “Onaj koji dolazi poslije mene (Isus) nije od svjetlosti. On je od ovoga svijeta. Njegovo krštenje je krštenje smrću, ne životom.” Jovanovi učenici su, prema ovoj tradiciji, bili upozoravani da ne slijede Isusa, da ga prepoznaju po njegovim izmjenama obreda i po njegovom prisvajanju božanskih titula. Anuš, Jovanov nasljednik, upravo to i čini – suočava se sa Isusom, razotkriva ga i odvodi zajednicu u pustinju, dalje od njegovog uticaja.

Zagrobni život, prema mandejskom učenju, nije jednostavan. Duša koja nije stekla gnozu i koja nije krštena ostaje u kraljevstvu tame. Ona se ponovo rađa – reinkarnira – u novom tijelu, često u težim uslovima, kako bi imala novu priliku. Ovaj ciklus ponovnog rađanja nije vječan, ali može trajati dugo. Duša koja stekne gnozu i bude krštena, međutim, započinje uzlazno putovanje. Ona prolazi kroz niz razina svjetlosti (mašbuta d-šuala – “krštenje duše”) – sedam ili više nivoa, na svakom od kojih je duša provjeravana. Ako zna odgovarajuće formule i ako nosi znakove krštenja, prolazi dalje. Na kraju, duša se sjedinjuje sa izvorom svjetlosti – ne gubeći svoj identitet, već ga ispunjavajući. To je kraj puta. Nema vječnog pakla, nema konačnog uništenja – samo povratak kući.

Jovan i Isus – zašto su njihovi putevi bili različiti

Na kraju, postavlja se pitanje: ako je Jovan bio pravi učitelj, kako to da je kršćanstvo postalo svjetska religija, a mandejstvo gotovo izumrlo? Mandejski odgovor na ovo pitanje nije optimističan. Oni vjeruju da je istina rijetka, teška i da je većina ljudi nije spremna čuti. Isus je ponudio lakši put – umjesto ponovljenog krštenja, jednokratni obred; umjesto gnoze, vjeru; umjesto odricanja od svijeta, nadu u ovozemaljsko carstvo. Većina je izabrala lakši put. To ne čini taj put istinitim – samo popularnim. Mandejci su ostali mali, ali su, kako vjeruju, ostali vjerni izvornom učenju Jovana Krstitelja koje je kasnije ukradeno i izopačeno.

Zaključak – Jovan kao žrtva krađe

Za Mandejce, Jovan Krstitelj nije samo prorok. On je izvor autentične gnoze. Njegovo učenje je direktno otkrovenje svjetlosti. Isus je, prema ovoj tradiciji, preuzeo to učenje, iskrivio ga i prilagodio svojim ciljevima, stvorivši religiju koja je izvana slična, ali iznutra suprotna. Krađa Jovanovog učenja je, u mandejskom svjetonazoru, najveća duhovna prevara u historiji. Ipak, Jovanovi pravi učenici – Anuš, Bihram, Zazai, Nasirejci – sačuvali su plamen. Upaljen u pustinji, gori i danas, u malobrojnoj zajednici koja još uvijek krštava u tekućoj vodi i šapuće riječi svjetlosti.